natrag
WAGNER
Vedran Ružić
02/10/2020
Vizualizacija zvuka Vedrana Ružića
Vedran Ružić je jazz glazbenik i slikar. Glazbeno obrazovanje stiče na Jazz konzervatoriju u Klagenfurtu, a slikarstvo je diplomirao na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. I glazbena i vizualna umjetnost temeljne su Ružićeve umjetničke discipline, pa otuda paralelnost i sintetiziranje slikarskih i glazbenih oblika medijskog izražavanja, rad na projektima objedinjavanja medija, njihove sinteze ili prelaženje iz jednog umjetničkog područja i sistema u drugi.
Glazba Richarda Wagnera polazište je prezentiranog slikarskog ciklusa, kao što je sugerirano već u nazivu izložbe. S druge strane, za Ružićevo intermedijalno stvaralaštvo uopće od posebnog je značaja Wagnerova ideja sveukupnog umjetničkog djela. Naime, još sredinom 19. stoljeća, Wagner u europsku kulturu i umjetnost uvodi ideju totalnog ili cjelovitog umjetničkog djela, odnosno gesamtkunstwerka. Ideja sveobuhvatnog umjetničkog djela odnosi se na težnju sintetiziranja raznovrsnih medija i umjetničkih disciplina, praksu spajanja različitih vrsta umjetnosti – poezije, glazbe, plesa i vizualne umjetnosti u novo i jedinstveno umjetničko djelo radi pojačavanja senzorne svijesti kod publike, ali i s namjerom oslobađanja misli publike od svakodnevice i utjecaja tehnološkog napretka, te radi povratka čovjeka u njegovu vlastitu prirodnost i postizanja neposrednijeg doživljaja umjetnosti.
Ideja se nadalje naročito povezuje s istraživanjima sinestetičkih kvaliteta kakve je u umjetnost modernog apstraktnog slikarstva početkom prošlog stoljeća uveo Vasilij Kandinski, baveći se suodnosima i sinestezijom zvuka, oblika i boja, kao i procesom i strategijom koju u svom umjetničkom iskazu i vokabularu zastupa Ružić, pri čemu je osjetilno-ekspresivna razina glazbe ishodište za kreiranje apstraktnog ciklusa slika naglašenog kolorita.
Ružićev ciklus slika naslovljen Wagner nastaje tijekom protekle dvije godine, točnije od rujna 2018. do početka 2020. godine. Tema ciklusa je glazbena motivika iz Wagnerove tetralogije Prsten Nibelunga koja je postala polazištem za vizualnu artikulaciju pripadajućih glazbenih dionica. U konstituiranju vizualnog zbivanja i kolorističkih efekata prikazivanja dodatno sudjeluju osobna autorova psihološka stanja koja su upisana na platna i nošena iskustvima za rezidencijalnog boravka u Berlinu te potaknuta iskustvom slušanja Wagnerove glazbe za vrijeme planinarenja po Himalaji.
Dvije su razine shvaćanja glazbe koja su upisana u slikarska događanja na platnu. S jedne je strane glazba iz koje je reduciran libreto i njemu imanentan mitološki sadržaj, s druge u prostoru ispražnjenog mitološkog narativa Ružić situira slikarsku viziju Wagnerove glazbene atmosfere. Potonja je dubinski povezana i ukorijenjena u težnji da automatskim slikarskim izrazom, iz izvora nutarnjeg kreiranog iskustva, transponira i upiše pounutren sadržaj i iskaže vlastiti subjektivitet. Aktivacija osjetila proizlazi iz sinestezijskog povezivanja zvuka i boje; rezonancije ritma i poteza, tonaliteta boje i glazbe, emotivnih i iskustvenih podražaja. Iskazi čuvstva nagona, težnji, kolebanja, veličanja i rascjepa, erupcije emocija i snage uobličeni su u slojevito građene površine slika u kojima svjetlosno-kolorističke slikarske sekvence nastaju u korelaciji i prema diktatu kolorističkih dionica glazbe.
Drugim riječima, neovisno o sadržaju i retoričkom lajtmotivu Wagnerova djela, koji je ponegdje evociran u nazivima pojedinih slika (Sigfridova smrt, Prsten Nibelunga), u romantičnoj osjećajnosti i senzibilitetu Ružić pronalazi prostor za projekciju vlastitih sjećanja i osjećanja, odnosno neposrednog, osobnog i privatnog iskustva izraženog piktoralnim sredstvima. Stoga govorimo o identifikaciji ili poistovjećivanju autora s temperamentom glavnog protagonista, pri čemu je diskurs glazbe polazište za uspostavu identifikacijskog procesa. Aproprijacijski postupak ili postupak prisvajanja, koji je gotovo temeljna strategija u umjetnosti postmodernizma, ovdje se manifestira transformacijom, slikarskim predočavanjem i označavanjem Wagnerove glazbe i teorijskih ideja, u kontekstu njihovog rekomponiranja u okvir vlastitog umjetničkog jezika.
U konačnici, rezultat su apstraktna platna izrazito koloristički nabijenog svjetlosnog kontrasta. Semantičku razinu slika izvedenih u tehnici ulja i akrila na platnu formiraju snažni ekspresivni i slobodni nanosi zagasitih crvenih, smeđih i kontrastno „visoko“ plavih i žutih kolorističkih vrijednosti. Govorimo o formalnom slikarstvu geste. Nakupinama pozadinske boje naglašenog tamnog kolorita suprotstavljaju se strukture vrtložne i dijagonalne kompozicijske kretnje središnjeg plana slike. Registri tonova postavljeni su u kontrastirajući odnos, od hladnih registara tamne pozadine do toplih, mahom žarko žutih i crveno intoniranih motiva izvedenih žustrim, energičnim i slobodnim gestualnim potezima. Dinamizmu slike dodatno doprinose koloristički raspršene kretnje boja površinskog sloja slikarskog platna, definirajući prostorni koncept slike. Linijske sekvence koje u brzim i ritmičnim strujanjima prkose dubokim tonovima rasprostiru se i pulsiraju platnom te dodatno svjedoče o vizualizaciji zvuka i glazbenom nervu Vedrana Ružića.
Nadežda Elezović
