natrag
Autoportreti
Dorijan Šikić
07/08/2020
Dorijan Šikić 2016. završava Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci, smjer slikarstvo, pod mentorstvom Gorana Štimca. Osim slikarstva bavi se izradom mozaika i land artom. Izlagao je na više desetaka samostalnih i skupnih izložbi u Hrvatskoj i regiji.
“U svom radu Dodo se zadržava na čistom osjećaju likovnog jezika. Oslonjen isključivo na autoritet vlastitog poimanja likovnosti ostvaruje izričaj neovisan o okolini u kojoj je izražen.
Sam proces stvaranja i improvizacija u kreiranju navode rad u određenom smjeru – čin je važniji od djela.
Osjećajnost koja nije svrhovito-racionalna vodi ga čistom doživljavanju i shvaćanju likovnog jezika i likovne umjetnosti. Točka, linija, ploha, boja, mrlja, ekspresija, emocija, oruđe su kojim nadilazi likovnu predmetnost i lažnu reprezentaciju stvarnosti.
Apstraktni oblici kroz svoje međuodnose stječu osobinu opipljivosti te djeluju zaustavljeni u pokretu poput subjekata prikazanih na baroknim slikama. Sam prostor u kojemu obitavaju i žive ti neonski oblici dao bi se opisati kao praznina koja naglašava eruptivnu narav prikazane energije. Donekle strogi geometrijski oblici nalaze se u skladnom suživotu sa eksplozijama nesputanog poteza kista.
Kompozicije koje su naizgled poprilično jednostavne u sebi sadrže pravo malo bogatstvo raznovrsnosti nanosa boje u rasponu od lazurnosti do pastuoznosti; nanesena ponekad nježnim kratkim pokretima, a ponekad potezima koje bi se moglo opisati kao gotovo mačevalačkim. Hladni prostori udaljenog svemira tako bivaju napučeni raznovrsnim silama ujedinjenim jedino u svome koloritu.
Jasno je uočljivo kako je boja nanesena bez prethodnog miješanja na paleti, “fauvistički” u određenom smislu ali nadasve promišljeno. Jednostavni oblici i “sirove” boje su osnovni gradivni elementi ovih prizora bestežinskog osjećaja. Takozvano “konkretiziranje” osjećaja u svijesti znači u stvari konkretizaciju refleksije nekog osjećaja uz pomoć realne predodžbe
Prikaz vakuuma kroz koji se kreću tijela sačinjena od snopova neonske svijetlosti i užarenih mrlja plazme odvodi nas u mašti u najudaljenije predjele svemira gdje nama poznati zakoni fizike više ne vrijede.”
Tomislav Mirković