natrag

Srebrni pir Galerije Alvona
Grupna izložba 32 autora

05/10/2018

 

Srebrni pir Galerije Alvona

Godina je 1991. U Hrvatskoj plamti Domovinski rat, a svakodnevno na televiziji i u novinama, između ostalih strahota, gledamo snimke porušenih sakralnih građevina. Vinko Šaina, labinski likovni umjetnik i tadašnji povremeni galerist, sa svojom suprugom Alis, vjerojatno i pod utjecajem toga sustavnog i permanentnog uništavanja hrvatske baštine, odlučuje u svom rodnom Labinu, uglavnom o vlastitom trošku, obnoviti ruševnu desakraliziranu crkvicu Gospe Karmelske u središtu stare gradske jezgre. Brdo Karmel u Palestini mjesto je odakle je prorok Ilija branio vjeru, a za vrijeme križarskih ratova, 1155. godine, križar Sv. Bertold iz Kalabrije osnovao je rimokatolički crkveni red – Karmelićane, čija je Gospa zaštitnica.

Premda vjerojatno doista slučajne, bez sumnje su jasne poveznice između obnove labinske crkvice Gospe Karmelske s originalnim palestinskim toposom, što nameće i određenu simboliku, jer bračni par Šaina u teško vrijeme rata i uz velika odricanja obnavlja ruiniranu crkvu, spašava spomenik kulture i dodjeljuje mu novu funkciju – galeriju s kojom njih dvoje kreću u nove osobne, labinske, istarske i hrvatske kulturne pobjede.

Nakon dvogodišnjih opsežnih i zahtjevnih radova na restauraciji i rekonstrukciji objekta, novi labinski galerijski prostor otvoren je 16. 7. 1993. prigodnom izložbom projektne i fotografske dokumentacije sanacije tog objekta. Prve tri godine, što zbog rata, što zbog nedostatka financija, program galerije je skroman i prigodan: u njoj isključivo predstavljaju labinske projekte i organiziraju izložbe labinskoga kulturnoga kruga, kao i predstavljanja grafičkih mapa. Od 1996. redaju se samostalne izložbe istarskih, hrvatskih i inozemnih umjetnika te je od tada Galerija Alvona prodisala punim plućima i postala nezaobilaznim i respektabilnim galerijskim prostorom, a svojim je značajem uskoro nadrasla lokalno ishodište.

Labin za Vinka Šainu, kako piše Berislav Valušek u monografiji ovog umjetnika, predstavlja  punctum fixum (uporište, oslonac) i punctum saliens (osovina, bit). U svoj grad vraća se nakon školovanja na Školi primijenjenih umjetnosti u Splitu, 1972. godine, te postaje aktivnim članom Labinskih atelijera, a sudjeluje i u gotovo svim brojnim umjetničkim zbivanjima koja tada bujaju i zahvaljujući kojima se Labin prepoznaje kao grad umjetnika. Šaina je i te kako svjestan živosti labinske scene i njezinih brojnih gostiju te se postupno, uz vlastiti umjetnički rad, počinje baviti i galerijskom djelatnošću. U Labinu su već postojale male privatne  galerije, ali to su u pravilu bili mali ulični prostori atelijera umjetnika, gdje su oni izlagali gotovo isključivo svoje artefakte. Potreba za privatnom galerijom koja će predstavljati značajne umjetnike, bez diktata institucija, već isključivo po kolegijalnoj, umjetničkoj vokaciji, pokazala se kao labinska nasušna potreba. Neko vrijeme tu je ulogu obnašao Re bar, ali on je ipak prvenstveno bio ugostiteljski objekt, a tek potom galerijski prostor, kao što je bio slučaj s još nekoliko labinskih kafića, što je svakako za svaku pohvalu jer su ti lokali znatno doprinijeli stvaranju grada umjetnika. Šaina je svakodnevno prolazio pored ruševne crkvice Gospe Karmelske koja se nalazi preko puta njegova atelijera i ideja je došla sama po sebi. Krenulo se s poslom koji danas, nakon 25 godina, s ponosom podastire svoje rezultate i plodove. Izlagačka politika Galerije Alvona bila je predstaviti komornim samostalnim izložbama istarske, hrvatske i inozemne umjetnike, predstaviti opuse istarskih umjetnika u kolegijalnim galerijama u inozemstvu, tiskati mape grafika i objavljivati monografije. U svemu tome su Alis i Vinko Šaina i te kako uspjeli.

Brojevi govore da je održano više od 150 izložbi, od toga 126 u prostoru Alvone, a galerija je realizirala i niz značajnih gostovanja u Hrvatskoj i inozemstvu. Osim velikog broja kataloga, deplijana i kartolina kao pratećih materijala aktualnih izložbi, potpis Galerije Alvona nalazi se na jednoj grafičkoj mapi i tri monografije, a njezina bibliografija iznosi preko 500 jedinica, od kojih mnoge potpisuju naši najznačajniji kritičari i književnici, kao i nekoliko međunarodno relevantnih likovnih teoretičara.

Ono što je izdiglo Alvonu od niza sličnih galerija je izbor autora koji izlažu, promocija istarske umjetnosti priko Učke te odabir kritičara koji pišu tekstove i sudjeluju u njezinu programu. U takvom okružju, koji se sažeto može opisati kao prijateljsko-profesionalno druženje, iznjedrila se bogata i raznovrsna djelatnost galerije koja je od početka radila na vlastitom fundusu sakupljenom tako da je gotovo svaki umjetnik koji je izlagao ostavio za zbirku barem jedan svoj rad. Zahvaljujući takvom pristupu, Galerija Alvona započela je i svojevrsnu muzejsku djelatnost koju osim zbirke čine vlastita izdanja te opsežna dokumentacija.

Međutim, ono što je supružnicima Šaina davalo snagu da ustraju na tom teškom i materijalno neisplativom poslu, koji su dvadeset pet godina permanentno obavljali u zemlji bez umjetničkog tržišta i adekvatnih zakona o galerijskoj djelatnosti, svakako je bilo izuzetno pozitivno ozračje oko galerije. Bogato posjećena otvaranja gotovo svih izložbi koja su odisala spontanom i opuštenom atmosferom, intenzivni kontakti i suradnja s umjetnicima, kritičarima i galeristima, prijateljstvo i zajedništvo koje se nastavljalo i opstalo, nezaustavljivo su gurali priču ove male i tople galerije naprijed. Svoj srebrni pir Alvona će obilježiti na etički i profesionalno najprikladniji način – prezentacijom svoga bogatog fundusa i cjelokupne djelatnosti. Nakon ovogodišnje fešte, ostaje nam da valoriziramo cjelokupno djelatništvo galerije te da Alvonu smjestimo na mjesto koje joj pripada – na pijedestal privatnoga hrvatskoga galerijskog djelovanja, s napomenom da entuzijazam (osim kod Šaina) nije vječan te da bi ga konačno trebalo zamijeniti uređenim tržištem i zakonima.

Mladen Lučić