natrag
PEJZAŽNI IMAGINARIJ
HANA MARMARAC
31/08/2018
Pejzažni imaginarij na rubu apstrakcije
Susret sa slikarskim radovima Hane Marmarac bio je u najmanju ruku – iznenađenje. Kada me galerist Vino Šaina zamolio da dođem pogledati njezine posljednje radove, uistinu nisam znao o kome se radi, a još manje o kakvim je radovima riječ. Pisati o autoru odnosno o stvaralaštvu osobe o kojoj ne znate apsolutno ništa doista je nezahvalno, pogotovo ako se radi o autorici autodidaktu čiji Vam je opus i životni put potpuna nepoznanica. “Teško…”, pomislio sam pogledavši njezine akrilike na platnu izložena na trijemu Šaininog ateljea, čiji pogled puca na pejzaže slične onima s Haninih slika. U moru radova više manje postimpresionističke provenijencije magnetski me privukla slika tirkizno-plavičaste game s crnim linijama u prvom planu koja u potpunosti ruši granice između figuracije i bilo kakvog realističnog poimanja stvari. “To je to”, pomislio sam.”Ovo obećava. Ima smisla. Ova žena osjeća. Želi više od sebe i od svojeg izraza. Bori se protiv onoga što vidi i daje prednost osjećajima. Želi korak dalje, treba joj druga(čija) realnost, želi napredak, traži pomak.“ A upravo je to ono što svaki izraz čini vrijednim, ma koliko prokušan bio ili obilježen deja vu efektom.
Prošlo je stoljeće u mnogočemu bilo katarzično. To su ponajprije dva svjetska rata, uspostava novog svjetskog poretka i u posljednjim decenijama izniman napredak na tehnološko-informatičkom polju. Iz sadašnje perspektive sve se to čini kao okasnjeli refleks unutarnjih prelamanja protagonista likovne scene zapadno europskog likovnog kruga s prijelaza 19. na 20. stoljeće. Pri tome ponajprije treba istaknuti postimpresionističko „sveto trojstvo“ Cezanne/Gauguine/Van Gogh, slikare koji su tiho, ali vrlo intenzivno osjetili u kojem smjeru umjetnost treba ići. Sama prema sebi. Nebitan je stil, nebitan je žanr, još manje motiv. Bitna je introspekcija. Rad na sebi. Izraz. Čin stvaranja. Jednostavno – L’art pour l’art. Postoje oni koje se ne slažu s konceptom larpurlartizam, koji od umjetnosti traže ono “nešto više”, tehnički kompleksnije i figurativno, uvijek bliže fotoaparatu negoli srcu, a koji postimpresionistički stil, pa čak i apstrakciju smatraju zaostalim i infantilističkim pristupom svojstvenim onima koji nisu u stanju problemu pristupiti poput primjerice “talentiranih” studenata 3. ili 4. godine slikarskog smjera likovne akademije. Srećom, tu su i oni koji likovnu umjetnost doživljavaju isključivo emotivno, svim raspoloživim čulima, gdje je oko tek perceptor energije, projekcije umjetničkog emotivnog stanja. Zahvaljujući iskustvu sa sjevernjacima (Munch) i njihovoj “iskrivljenoj” stvarnosti, konačno su se otvorila vrata percepcije likovne umjetnosti koja se nakon više stoljeća počela izbavljivati iz okova kanona, obligacije, ili svojedobno supstituta za fotoaparat u službi kolektivnog ispiranja mozgova ili portretiranja moćnika. Umjetnost je konačno postala osobni alat u službi autokorekcije i osobnog samoistraživanja, produžena ruka geštalt psihologije i psihoanalize. Konačno se počinje pričati o umjetnosti duševno bolesnih. O kakve li divne umjetnosti! Kako naučiti, ili još bolje, kako se uzdignuti na nivo tih ranjenih i neshvaćenih duša? Kako bi bilo dobro bar na tren osloboditi se svih nametnutih nam pravila! Možemo li mi odrasli ponoviti svoj najraniji izraz dok smo još bili neokaljani? Odgovore na to dali su nam apokaliptični jahači “Der Blaue Reichter” i “Die Brücke” njemačkih pokreta koji su djelovali pred sam prvi svjetski rat. Ćuteći, naime, veliko zlo i promjene u Europi shvatili su da i likovnoj umjetnosti treba novo naličje. Problem Europe ostao je isti, ali su se slikarski trendovi izmijenili, a umjetnost se, u trenutku kada je priznala crtu odnosno mrlju kao ekvivalent vrijednosti ravnom Michelangelovom „Posljednjem sudu“, vratila na svoju jukstapoziciju.
U kratko vrijeme koliko sam uspio istražiti dosadašnje stvaralaštvo Hane Marmarac, uvidio sam da je vezana za uvjetno rečeno pejzažno slikarstvo, a jedan od najdražih umjetnika joj je Van Gogh. Kult štovatelja vezanih uz pojam nizozemskog genija, vizionara moderne umjetnosti koji je za života prodao tek jednu sliku, a čiji je genij sagorio pod istim onim provansalskim suncem kojeg je tako pasionirano slikao, ne jenjava ni danas. Baš kao ni utjecaj Munchovog krika čiji skandinavski bolećivi puteljak kao da simbolički naznačuje Kristovu pasiju (nošenje Križa). Slične elemente iščitavam u Haninim pejzažima u kojima igre čistih (a gdje kad i prljavih) boja insinuiraju na fovističku ostavštinu i prikaz stvari onakvima kakvima ih umjetnica vidi, a ne kako javnost od nje to očekuje. Ono što posebno smatram bitnim u izrazu Marmarac jest pojava crte, odnosno psihičkog likovnog elementa koji sugerira jednu novu fazu, tvoreći pritom konstruktivističke elemente koji slikama daju dozu apstraktnijeg štiha i tvore dva plana u kojem linearne konstrukcije (u stilu drippinga) pejzaž bacaju u drugi plan. Naslovna slika kataloga, po mojem je skromnom mišljenju, ponajbolji primjer stapanja pejzažnog imaginarija i crtačkih afiniteta u skladnu cjelinu koja po svim parametrima struke može parirati ili se u najmanju ruku kretati u smjeru umjetnosti primjerice portugalske slikarice Marie Helene Vieira da Silva. Duboko vjerujem da je novi likovni put labinske autorice naznačen upravo u toj slici te da će ukoliko bude i dalje ustrajala u radu u skoroj budućnosti osvanuti još smjelija, a u stručnom kontekstu i zrelija rješenja. Izložba u prestižnoj galeriji Alvona zasigurno je tek početak jedne fantastične likovne priče i nadasve autoričinog (sa)zrije(va)nja. Iz tog razloga treba joj iskreno čestitati na ustrajnosti i entuzijazmu.
Vedran Šilipetar