back
Novi počeci/ Čistke u imaginarijumu // Gore
Željka Gradski i Alan Vlahov
29/07/2022
Željka Gradski i Alan Vlahov prvim zajedničkim izlaganjem pokazuju mnoge istovjetnosti svojih umjetničkih poetika, premda komuniciraju u sasvim različitim medijima- ona u slikarskom, a on u kiparskom.
Njihovi radovi komuniciraju u dualnomu obliku, no iako sa drugačijim pristupima, povezani su ponegdje istom idejom i tematikom, a ponegdje kolorizmom, stilom ili kompozicijom.
Potrebno je, pri tome, naglasiti kako spomenute istovjetnosti ne proizlaze iz činjenice da su ovo dvoje umjetnika u intimnoj vezi, nego su one potpuno slučajne i nenamjerne, čak i vremenski diskontinuirane.
Riječ je o dvoje umjetnika originalnog i snažnog izraza i prepoznatljive osobnosti, koji su u svojim radovima zadržali integritet osobnih umjetničkih poetika, iako pritom svjesni bogatog hrvatskog i europskog umjetničkog nasljeđa.
I jednom, i drugom težnja je kroz svojevrsne dnevničke zapise, bilješke, prikazati ona duhovna, unutarnja stanja i osjećaje koje ne možemo vidjeti, ali možemo osjetiti.
Slike iz ciklusa „Novi počeci/ Čistke u imaginarijumu”, nastale krajem 2020. godine u kombiniranoj tehnici: akril, suhe pastele, tuš, grafit i ugljen na platnu, kojima se Željka Gradski predstavlja, odišu pritajenom snagom, vrlo ekspresivnom u osjećaju. Gradski se primarno izražava jezikom apstrakcije, iz koje izranjaju likovi- protagonisti prizora, poneko drvo, čudesni stroj za pravljenje zvijezda… Opisno, intuitivno koristeći pokrete poteza kistom za stvaranje slika bez klasične kompozicije koja bi uokvirila slikaričinu maštu, komunicira misli, ideje i emocije na gotovo apstraktan način. Mada nešto jednostavnijeg kolorita od onog na koji smo navikli na Željkinim slikama, senzualnije i fluidnije u pristupu nanošenja boje na podlogu, i dalje pršte pozitivnom energijom, koja svjedoči o strasti za životom. Ludički moment u ovom „kaotičnom imaginarijumu”, kako ga slikarica naziva, upotpunjen je ispisivanjem stihova pjesama, umjetnici bitnih za pojedinu sekvencu snovitih prizora.
Alan Vlahov predstavlja se na ovoj zajedničkoj izložbi skulpturama iz ciklusa “Gore”, izvedenima u drvu, s ponekom intervencijom materijalima poput Acrystala, kaširanog papira, metala, nastalima tijekom 2021. i početkom 2022. Svi radovi su djelomično ili potpuno obojani.
Radovi su dnevnički zapisi, interpretacije vlastitih iskustava i promišljanja o odnosima među parovima, umjetnikovi osvrti na društvo i prostor koji ga okružuje. Već je u prethodnom ciklusu “Dnevnik” nastalom u papir macheu tijekom 2020., za vrijeme lockdowna, Vlahov progovorio silnom stvaralačkom energijom i iskrenom emocijom. U ciklusu “Gore” ta je energija nešto smirenija, jer skulpture nastaju u periodu duhovnog prosperiteta umjetnikovog privatnog života, što se odrazilo i u njegovu stvaralaštvu.
Osnovu Vlahovljevih skulptura čine arhitektonski elementi, kontrafori, lukovi, kapiteli u odnosu sa biljnim, floralnim elementima i čovjekom koji se nalazi u tom međuodnosu, koji se snalazi u njemu. Arhitektonski elementi tu su kako bi garantirali sigurnost konstrukcije, dok biljni povezuju sa prirodom i našim izvorom. No, ipak svježe i lako djeluje ovaj izmaštani svijet. Nadahnut prirodom, Vlahov gradi skulpture koje nose odlike duhovitosti, dopadljivosti i svježine. Bojom, koja je sastavni dio skulpture, naglašava njenu ekspresionističku narav, kojoj dodatno doprinosi i reljefno dinamizirana površina skulptura.
Promatrajući radove Željke Gradski i Alana Vlahova, možemo pronaći čitav niz poveznica koje spajaju ova dva, na prvi pogled različita umjetnička svijeta. Zanimljivo je kako one nastaju nehotice, sasvim slučajno, pa zaključujemo kako su se posve intuitivno pronašla dva bliska senzibiliteta, sličnih pogleda na život, sličnih promišljanja, sličnih načina reinterpretacije proživljenog, slične umjetničke emocije.
Osjećamo to u srodnostima oblaka u Željkinom Kentauru u oblaku i Alanovoj skulpturi Isplovljavanje, iščitavamo srodna polazišta za razvoj umjetničke ideje u Željkinom Totemu za sreću i Alanovom Suosjećanju.
Kao što Gradski odaje svojevrstan hommage pjesmama koje su obilježile pojedina poglavlja njenog života ispisujući njihove stihove na polju slike, primjerice na slici Neka bude svjetlo, tako je i Alanova skulptura Znaš li gdje je centar svijeta? svojevrsni hommage našoj velikoj kiparici Mariji Ujević, koja je isto pitanje postavila Alanovom bratu, kada ga je ovaj, tada dječak, posjetio na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti.
Na sličan način oboje pristupaju organizaciji prostora u kojem se odvija prizor- Gradski uokviruje scenu unutar ovalnog, jajastog oblika u slikama Svemir čovjek i Čovjek u jajetu, baš kao što Vlahov smješta svoj lik unutar dijagonalno postavljenog ovalnog oblika na jednoj svojoj starijoj skici.
Zagrljeni par koji je na Željkinoj slici Dvoje u tami i stroj za pravljenje zvijezda akcentiran crvenom bojom koja izranja iz mraka, kao da je preselio u Alanovu skulpturu- Mi(r); jedino tamo više nisu zagrljeni, nego sjede sučelice jedno drugome i uživaju u trenutku.
U konačnici, prostori i žitelji Željkinih i Alanovih umjetničkih svjetova zaživjet će u svojim sinkronicitetima po prvi puta zajedno i pred očima likovne publike, upravo u bajkovitom prostoru nekada zapuštene crkvice Gospe Karmelske koja je entuzijazmom sadašnjeg voditelja pretvorena u izložbeni prostor Galerije Alvona.
Romana Tekić